Stroj napravljen 1978. godine, predstavljao je vrhunac tehnologije tog vremena u svojem segmentu.
Sony se nije puno slikao tih godina u gramofonskom segmentu, ali sve što je napravio u gornjoj klasi, bilo je dobro.
Kod nas ti gramofoni nisu bili previše popularni jer su bili preskupi
A da su imali što ponuditi, imali su.
Direktni pogon s divljačim motorom, vrlo teškim i velikim tanjurom (32 cm) i višestrukom korekcijom i stabilizacijom brzine.
Od početka okretanja do pune brzine trebao mu svega 20% oboda tanjura (praktički trenutno), a zaustaviti ili usporiti ga je vrlo teško
Kučište je vrlo veliko i jako napravljeno od antirezonantnog ABS-a.
Full automatik s logic kontrolama itd...
J ručka vrlo precizna i lagana (berilij) može prihvatiti bilo kakvu zvučnicu i ima dodatne kontrautege koji se po potrebi mogu namontirati.
Podesiva je po visini.
U Svoje vrijeme je bio prilično skup (samo ručka je koštala cca 1500 DEMa (u katalozima od 1000-2000, ovisno o tipu), a tijelo isto toliko.
Ja sam (naravno) do njega došao pod vrlo povoljim uvjetima, inače sigurno ne bih niti razmišljao o njemu
Da u konačnici vrijedi svakog pfeniga, dokazuje to da i nakon gotovo 40 godina stalnog pogona ne pokazuje baš nikakvog znaka umora.
Unatoč visokoj cijeni dobro se prodavao u USA i Japanu.
Iako sam imao ( i imam) mnoštvo raznih vrtilica ovo je moj najdraži gramofon.
U toj klasi postoji još jedan (godinu dana mlađi - PS-X85) i s drugačijom ručkom, kojeg sam isto imao, ali sam se vratio natrag na PS-x70.






