Uobičajeni standard je da se unutar pojačala sa elektronkama bakreni vodiči ne opterećuju sa više od 6A/mm2. Slobodan vodič kod 20°C uglavnom podnosi puno više, ali zbog trajne izloženosti višim temperaturama, vodiči su u pojačalima s elektronkama podložni brzom starenju izolacija. Trajna izloženost izolacija višoj temperaturi smanjuje njihovu elastičnost, pa prilikom hlađenja cijelog uređaja dolazi do prodora zraka u prostor između izolacije i vodiča. Tom prilikom vodič oksidira, smanjuje mu se vodljivost i elastičnost, a oksidna površina bakra je pri ponovnom izlaganju višim temperaturama podložna sulfatizaciji i sulfitizaciji (pretvaranje površine u modru galicu sa svojom karakterističnom plavo-zelenom bojom, a time i dolazi i do "diodnog efekta" pri protoku malih struja)) i dubinskoj oksidaciji (javljaju se unutrašnje pukotine, smanjuje vodljivost i dolazi do "vodikove bolesti"), ovisno o vrsti atmosfere gdje uređaj radi.
Najbolji vodiči su (iako ne i najpraktičniji u radu!) oni napravljeni od bakrene lak žice za transformatore i motore, koja uglavnom imaju probojnu čvrstoću samog laka veću od 500V, a ukoliko se na nju navuče bilo kakva izolacija, dobije se i više kilovoltna izolacija.
Pojedine lak žice su napravljene za trajni rad na 200°C (svijetlo crvena boja laka), a te uglavnom imaju i probojnu čvrstoću veću od 1,5kV bez ikakvih dodatnih izolacija. Takav vodič ima i najveću trajnost, s obzirom da ima i najbolje hlađenje.
