U t vrijeme su se puno proizvodili aparati s bakelitnim kučištem jer je proizvodnja bila jeftinija, a i "prirodni materijali" su bili skuplji.
Čak je i "drveni dio" na koji je montiran zvučnik od nekakvog debelog prešanog papirnatog materijala.
Ovaj ne spada u kategoriju "Volksempfängera niti po cijeni niti po kvaliteti.
"Narodni" aparati su se proizvodili masovno, i to tako da po mogućnosti hvataju samo lokalnu stanicu.
Ovaj je puno veći, "raskošniji" i kvalitetniji, iako spada tek u srednju klasu.
Kada je stigao, radio je bio neizmjerno prljav, a ovo "mljeveno nešto" sa stražnje lijeve strane, je siguran znak da su unutra stanovali miševi
Standardna procedura je "raskuživanje, odnosno pranje kutije toplom vodom uz obilnu pomoć dezinficijenata.
Srećom, kutija je bila čitava, tek par malih napuknuća koja su nestala nakon lijepljenja,a anakon poliranja sve je bilo u boljem stanju nego kada je bilo novi
Na žalost, ne mogu naći slike unutrašnjosti nakon sređivanja, ali nije bilo jako strašno.
Primjer izrade "novih starih" kondenzatora pokazati ću na nekom durugom primjeru.
Najveći problem je bila napuknuta skala s lijeve strane.
Zalijepio sam je ljepilom za staklo /UV) nakon čega je ostala jedva primjetna crtica vidljiva tek na slovima.
I to se može srediti, ali nije neki previše egzotičan aparat pa mi se nije dalo ....
Slika je malo tamna (netko će reči da mrak sve sakrije), ali doista je ispalo vrlo dobro.
Druga "komplicirana" stvar je bila vezana uz "drvenu" podlogu na koju je montiran zvučnik, a s druge strane platno.
To "drvo" se svelo na nekakvu lijepljenu masu najsličniju raspadnutom debelom kartonu.
Nisam je htio mijenjati, već sam je potopio u razvodnjeno ljepilo i stisnuo u prešu.
Prije toga armirao sam sve to s par metalnih šipki, u strahu da se sve kasnije ne raspadne
Ispalo je onakvo kakvo je vjerojatno bilo i na početku. Kruto i čvrsto.
Nakon malo glancanja brusnim papirom navukao sam natrag originalno platno koje sam prehodno oprao i sredio.
Tretiranje i čišćenje originalnih tkanina je posebno zahtjevan posao, pa o tome mogu u posebnoj temi.
Bez iskustva, postoji 95% šanse da nikada više neće biti vraćeno na mjesto
Netko je izlaznu ECLl11 presoklao s ECL82.
Na sreću, nije mijenjao podnožje, već je samu cijev ugradio na podnožje stare cijevi.
To je znak da je radio bio "aktivan" još dugo nakon WWII.
Radio je vrlo zanimljivog i atraktivnog izgleda.
Unatoč što nije "egzotičan", dosta je cijenjen kod njemačkih sakupljača, a time ima i odgovarajuću cijenu.
Ljudi često pitaju "a koji je najstariji", aludirajući time na vrijednost.
Kod starih radija nije presudna starost, već nivo očuvanosti, originalnost dijelova, kvaliteta eventualne restauracije.
Već sam napisao da je između cijene od jednog i tisuću Eura jaako tanka linija.
To mnogi zloupotrebljavaju računajući na neznanje potencijalnih kupaca.
