PHILIPS 930A
Radio iz 1930. godine prilično atraktivnog izgleda.
Po funkcionalnosti ništa posebno, čak bi se moglo reči ispodprosječno, ali zanimljiv u nekim detaljima poput konstrukcije zvučnika i izrade kutije.
Nabavio sam ga 2008. godine za relativno sitan novac jer je bio u (na izgled) relativno lošem stanju.


Na drugoj slici se u drugom planu vidi zvučnik zanimljiv po barem dvije stvari:
prvo - radi se o tzv. "kineskoj kapi" - zvučniku koji je elektromagnet imao s unutarnje (prednje) strane
drugo - "košara" i ne postoji već se rub od običnog kartona oslanja na samu prednju ploču i nosač elektromagneta, i trebalo je jako paziti kod skidanja da se sve ne raspadne.
Ovjes je od nekakve tkanine, a "zvučničko platno" se posve raspalo.
Srećom, tkanina nema uzorak pa ju je relativno lako zamijeniti.
Tek koju godinu kasnije, Philips počinje "štampati" četverokrake zvijezde na platno.

Sve skupa čini cjelinu s prednjom pločom kada se na nju zašarafi sa šest šarafa
Zvučnik je promjera 30 cm.
Druga zanimljivost samog radija je materijal od kojeg je napravljena kutija:
Radi se o PHYLITU, materijalu koji je najsličniji današnjem ultrapasu (i njega se već teško pronađe) debelom jedva milimetar.
Sve skupa drže metalni okviri koji su vrlo dekorativni i "moderno" izgledaju.
Listovi phylita i metalni okvir su stegnuti s nekoliko distancera i obujmica i na kraju čini vrlo čvrstu kutiju.
Najveći problem tog materijala je što su šare koje imitiraju drvo naštampane" i nakon nekog vremena se jave tragovi habanja koji se posebno vide oko gumba.
Na žalost, nemam slika restauracije.
Pokušati ću jednom prilikom poslikati s donje strane i situaciju iznutra.
U stvari, to sam i napravio ali ne mogu pronaći slike.
Metalni okviri i šasija su bili djelomično oštećeni korozijom.
Unutašnjost je bila oksidirana ali dobro očuvana s tek nekoliko posušenih paukova.
Dakle, po starom dobrom običaju sve je trebalo do kraja rastaviti.
Metalni okvire sam prvo temeljito očistio i prebrusio.
sve što je blo trulo sam sanirao tvrdim lemom i na kraju prelakirao.
Problem je bilo pronaći pravu boju, koju sam na kraju dao smućkati u mješaoni.
Ljudi znaju svoj posao i na kraju sve skupa ispadne povoljno i kvalitetno.
Boja je crni antik lak koji je ispao (gotovo) savršen.
Tako je trebalo srediti i sve ostale metalne dijelove kojima je phylitna kutija spojena zajedno i na drvenu bazu.
Kutiju sam oprao s blagim deterđentom.
Budući da je drveni uzorak ˝naštampan˝ na materijal, problematični su se pokazali dijelovi oko gumba koji su se duogodišnjim okretanjem, paljenjem i gašenjem vidljivo pohabali.
I to sam uspio dosta dobro srediti malom dosjetkom. Na kraju, kada sam sve skupa natrag spojio, ispalo je prilično dobro
Na žalost, drvena baza je bila rasušena a boja izguljena , pa sam je morao ,iako nevoljko, malo pokitati i lagano prelakirati. Kontrast dobro očuvane kutije i bijedne baze ipak bi bio prevelik.
Šasija je priča za sebe. Bila je prilično oštećena hrđom, pa je trebalo dosta vremena (dobra dva dana) dok se cijela nije pobrusila čeličnom rotirajućom četkicom (Investicija u DREMEL se pokazala strateškim potezom).
Ispalo je odlično, s obzirom da nisam htio poduzimati drastične aktivnosti poput bojanja ili galvanizacije.
Unutrašnjost je zahvaljujući čvrstom i glomaznom ožičavanju zahtijevala najmanje posla.
Rotirajućom četkom sam samo očetkao sloj patine i prljavštine i to je bilo to.
Zvučnik je bio ispravan, ali jako prljav sa stražnje strane.
Pažljivim čišćenjem se i to lijepo riješilo.
Tkanina je zamijenjena sa lijepim, ručno tkanim materijalom.
Nabavio sam ga u Maroku u FESu prilikom jednog izleta.
Tamo gdje su žene kupovale marame i šalove, ja sam sumanuto tražio materijale koje ću koristiti za radioaparate.
I sada neka netko kaže da sakupljači nisu pomalo ludi - kakvi su tek pravi kolekcionari ?.
Na kraju je sve lagano premazano tamnim uljem za restauriranje.
Time su sve lagane ogrebotine jednostavno nestale, a postojeći sjaj kutije se još i naglasio.
Zanimljivost radija iz tog doba su tzv. "integrirani sklopovi" koji sačinjava metalna kutija s izvodima u kojoj se nalaze praktički svi kondenzatori i dio otpornika.
Zato radio, koji ionako nema puno dijelova (vidi šemu) izgleda praktički prazan

Problem je tih integriranih sklopova što kondenzatori brzo krepavaju a sve je zalijano u smolu i još zalemljeno
Postupak reparature je prilično gadan jer treba imati odgovarajuću opremu za to.
Nekadašnjim majstorima nije padalo na pamet to otvarati pa su često nakrpavali vanjske kondenzatore što je jako unakazilo izgled.
Radio je prilično atraktivan i mnogima zanimliviji od dosta skupljih aparata
Proizvodio se u velikim količinama kao svojevrstan "narodni" radio. Lijep i jeftin, što se nužno odrazilo na kvaliteti prijema, Jer već tada su superheterodinski aparati bili vrlo rašireni, dok je ovaj bio jednostavan, refleksnog tipa, ali s NF pojačalom i zvučnikom.
Podsjećam da su se u to doba u našim krajevima još uvijek najčešće koristili kristalni detektori sa slušalicama.
Inače, cijena ovakvih aparata je vrlo šarolika.
Aparat u ovakvom stanju bez problema postiže cijenu od 1000 Eura.



Iako su se proizvodili u ogromnim količinama, nisu izbjegli sudbinu svih "narodnih radija" - brzo uništavanje čim su se pojavili bolji.
Istu stvar su doživjeli i ratni, tzv "Volksempfaenger", te, kod nas, RIZov BU573.
Rezultat je prava pomama za njima jer su postali relativno do vrlo rijetki pa time i zanimljivi.
Po funkcionalnosti ništa posebno, čak bi se moglo reči ispodprosječno, ali zanimljiv u nekim detaljima poput konstrukcije zvučnika i izrade kutije.
Nabavio sam ga 2008. godine za relativno sitan novac jer je bio u (na izgled) relativno lošem stanju.


Na drugoj slici se u drugom planu vidi zvučnik zanimljiv po barem dvije stvari:
prvo - radi se o tzv. "kineskoj kapi" - zvučniku koji je elektromagnet imao s unutarnje (prednje) strane
drugo - "košara" i ne postoji već se rub od običnog kartona oslanja na samu prednju ploču i nosač elektromagneta, i trebalo je jako paziti kod skidanja da se sve ne raspadne.
Ovjes je od nekakve tkanine, a "zvučničko platno" se posve raspalo.
Srećom, tkanina nema uzorak pa ju je relativno lako zamijeniti.
Tek koju godinu kasnije, Philips počinje "štampati" četverokrake zvijezde na platno.

Sve skupa čini cjelinu s prednjom pločom kada se na nju zašarafi sa šest šarafa
Zvučnik je promjera 30 cm.
Druga zanimljivost samog radija je materijal od kojeg je napravljena kutija:
Radi se o PHYLITU, materijalu koji je najsličniji današnjem ultrapasu (i njega se već teško pronađe) debelom jedva milimetar.
Sve skupa drže metalni okviri koji su vrlo dekorativni i "moderno" izgledaju.
Listovi phylita i metalni okvir su stegnuti s nekoliko distancera i obujmica i na kraju čini vrlo čvrstu kutiju.
Najveći problem tog materijala je što su šare koje imitiraju drvo naštampane" i nakon nekog vremena se jave tragovi habanja koji se posebno vide oko gumba.
Na žalost, nemam slika restauracije.
Pokušati ću jednom prilikom poslikati s donje strane i situaciju iznutra.
U stvari, to sam i napravio ali ne mogu pronaći slike.
Metalni okviri i šasija su bili djelomično oštećeni korozijom.
Unutašnjost je bila oksidirana ali dobro očuvana s tek nekoliko posušenih paukova.
Dakle, po starom dobrom običaju sve je trebalo do kraja rastaviti.
Metalni okvire sam prvo temeljito očistio i prebrusio.
sve što je blo trulo sam sanirao tvrdim lemom i na kraju prelakirao.
Problem je bilo pronaći pravu boju, koju sam na kraju dao smućkati u mješaoni.
Ljudi znaju svoj posao i na kraju sve skupa ispadne povoljno i kvalitetno.
Boja je crni antik lak koji je ispao (gotovo) savršen.
Tako je trebalo srediti i sve ostale metalne dijelove kojima je phylitna kutija spojena zajedno i na drvenu bazu.
Kutiju sam oprao s blagim deterđentom.
Budući da je drveni uzorak ˝naštampan˝ na materijal, problematični su se pokazali dijelovi oko gumba koji su se duogodišnjim okretanjem, paljenjem i gašenjem vidljivo pohabali.
I to sam uspio dosta dobro srediti malom dosjetkom. Na kraju, kada sam sve skupa natrag spojio, ispalo je prilično dobro
Na žalost, drvena baza je bila rasušena a boja izguljena , pa sam je morao ,iako nevoljko, malo pokitati i lagano prelakirati. Kontrast dobro očuvane kutije i bijedne baze ipak bi bio prevelik.
Šasija je priča za sebe. Bila je prilično oštećena hrđom, pa je trebalo dosta vremena (dobra dva dana) dok se cijela nije pobrusila čeličnom rotirajućom četkicom (Investicija u DREMEL se pokazala strateškim potezom).
Ispalo je odlično, s obzirom da nisam htio poduzimati drastične aktivnosti poput bojanja ili galvanizacije.
Unutrašnjost je zahvaljujući čvrstom i glomaznom ožičavanju zahtijevala najmanje posla.
Rotirajućom četkom sam samo očetkao sloj patine i prljavštine i to je bilo to.
Zvučnik je bio ispravan, ali jako prljav sa stražnje strane.
Pažljivim čišćenjem se i to lijepo riješilo.
Tkanina je zamijenjena sa lijepim, ručno tkanim materijalom.
Nabavio sam ga u Maroku u FESu prilikom jednog izleta.
Tamo gdje su žene kupovale marame i šalove, ja sam sumanuto tražio materijale koje ću koristiti za radioaparate.
I sada neka netko kaže da sakupljači nisu pomalo ludi - kakvi su tek pravi kolekcionari ?.
Na kraju je sve lagano premazano tamnim uljem za restauriranje.
Time su sve lagane ogrebotine jednostavno nestale, a postojeći sjaj kutije se još i naglasio.
Zanimljivost radija iz tog doba su tzv. "integrirani sklopovi" koji sačinjava metalna kutija s izvodima u kojoj se nalaze praktički svi kondenzatori i dio otpornika.
Zato radio, koji ionako nema puno dijelova (vidi šemu) izgleda praktički prazan
Problem je tih integriranih sklopova što kondenzatori brzo krepavaju a sve je zalijano u smolu i još zalemljeno
Postupak reparature je prilično gadan jer treba imati odgovarajuću opremu za to.
Nekadašnjim majstorima nije padalo na pamet to otvarati pa su često nakrpavali vanjske kondenzatore što je jako unakazilo izgled.
Radio je prilično atraktivan i mnogima zanimliviji od dosta skupljih aparata
Proizvodio se u velikim količinama kao svojevrstan "narodni" radio. Lijep i jeftin, što se nužno odrazilo na kvaliteti prijema, Jer već tada su superheterodinski aparati bili vrlo rašireni, dok je ovaj bio jednostavan, refleksnog tipa, ali s NF pojačalom i zvučnikom.
Podsjećam da su se u to doba u našim krajevima još uvijek najčešće koristili kristalni detektori sa slušalicama.
Inače, cijena ovakvih aparata je vrlo šarolika.
Aparat u ovakvom stanju bez problema postiže cijenu od 1000 Eura.



Iako su se proizvodili u ogromnim količinama, nisu izbjegli sudbinu svih "narodnih radija" - brzo uništavanje čim su se pojavili bolji.
Istu stvar su doživjeli i ratni, tzv "Volksempfaenger", te, kod nas, RIZov BU573.
Rezultat je prava pomama za njima jer su postali relativno do vrlo rijetki pa time i zanimljivi.
